TED je skraćenica za „Technology, Entertainment, Design“ (tehnologija, zabava, dizajn) i predstavlja niz konferencija u kojima različiti govornici, različitih okupacija govore o nekim idejama. TED konferencije organizuje neprofitna Sapring Fondacija pod motom „Ideje vrijedne širenja“. Ove konferencije su u početku bile fokusirane na pitanja iz oblasti tehnologije i dizajna, ali su kasnije proširene i na oblast nauke i kulture te razne druge akademske discipline.
 
Kako izgledaju TED talk? Svaki govornik ima maksimalno 18 minuta da prezentira svoje ideje, istraživanja ili rad na što je moguće zanimljiviji i dinamičniji način. Može koristiti prezentacije, ali se smatra da je talk bolji što govornik koristi manje „pomoćnih sredstava“ kao što su slike i videi, već tu vrstu pomoći koristi samo onda kada se mora, kada je u funkciji predavanja. U TED talk je vrhunac majstorstva opčiniti publiku samo svojom pričom, ne biti dosadan i monoton bez šarenila slika i video-materijala. Ipak, često vidimo da su govori praćeni savršeno sinhroniziranim animacijama na LED ekranima na pozornici.
 

Sa TED konferencijama se počelo sada već daleke 1984. kada je arhitekta i grafički dizajner Richard Saul Wurman skovao akronim „TED“ i iste godine sa Harry Marksom organizovao konferenciju na kojoj su predstavljeni prvi put Sonyjev kompakt disk (sada već zastarjeli „CD“) i Apple Macintosh kompjuter. Do sada su TED talks držali mnogi poznati ljudi – Richard Dawkins, Bono, Bill Gates, Brian Cox, Bill Clinton, Elon Musk, Al Gore su samo neka od imena koja su uzela učešće u ovom, sada već globalnom, fenomenu.


Brian Cox na TED

 

 

Na Zapadu TED talks danas sve češće kritikuju jer se stiče dojam da su vrlo elitističke – za neke TED talks cijena karte iznosi i preko 1000$. Članstvo za donatore iznosi 17000$, a standardno godišnje članstvo 8500$. Naravno, to je način finansiranja ovih predavanja, ali treba znati i to da se govori snimaju i da su od 2006. dostupni besplatno kako na stranici TED-a, tako i na servisu Youtube te milioni ljudi imaju pristup ovim idejama. Mnoga predavanja, poput onih koja je držao britanski teoretski fizičar i TV voditelj Brian Cox ili Hans Rosling, zaista su vrijedna pažnje.

 

Ipak, pritisak da se za talk bude zabavan ponekad ozbiljne naučnike stavlja na kušnju – TED je dobra prilika za pronalaženje sponzora istraživanja i onda naučnici u pokušaju da se svide potencijalnim donatorima moraju od sebe praviti zabavljače i banalizirati suštinu svojih istraživanja kako bi neko ko ima novac shvatio koncept i uložio u njihovo istraživanje.
 
A ponekad se desi da i sama tema na talk bude pomalo elitistička te u pokušaju da učine svijet boljim mjestom za življenje, ispada kao da organizacija promoviše pokondirenost. Takav slučaj je bio sa temom homeschooling, školovanja u kojem privatni tutor dolazi djeci kući umjesto da djeca idu u školu, talk kojeg je držao tada 13-godišnji Logan LaPlante. Osim što je ovaj talk djelovao vrlo iscenirano, desilo se i to da je od kritike obrazovnog sistema koji pokušava suspregnuti kreativnost mišljenja, ovaj talk postao hvalospjev bogatim roditeljima koji svojoj djeci mogu priuštiti ovakav vid školovanja. Iz predavanja je prosto vrištalo „bogati smo, bolji smo od vas i naša djeca su bolja od vaše“.
 
Također, učesnici TED i TEDx (neovisni TED događaji), zbog pritiska da budu što je moguće zanimljiviji, kreiraju neke maksimalističke scenografije za svoje govore. Recimo, takav je „The power of seduction in everyday lives“ kojeg je držala Chen Lizra, a koji je počeo sa sugestivnim, seksualiziranim plesom, koji je ovdje djelovao ponešto kič i nepotrebno, ali cilj je bilo zabaviti. Ponekad prezentacije izgledaju kao SNL parodija TED talks, jer predavači bukvalno shvate da moraju biti jako zanimljivi i nazor duhoviti. 
 
Još jedna od kritika koje su upućene na adresu TED jeste to da se insistira na prekomjernom simplificiranju materije. Gotovo pa postoji trend TED objašnjavanja svega i svačega „for dummies“. Naučnici, ljudi koji proizvede novo znanje, informacije i učestvuju u stvaranju niza otkrića, na TED konferencijama su pod pritiskom da svoje znanje prezentiraju onako kako bi to činili novinari, zabavljači, showmeni. Popularizacija nauke i tehnologije je dobra, sjajna stvar za nauku, ali prekomjerno pojednostavljivanje koncepata može biti veoma opasno. Od nauke se ne smije praviti X Faktor.
 
Naučnici nisu zabavljači. Ali, TED su izvrsna platforma preko koje se možemo upoznati sa njihovim radom i to TED čini vrlo korisnim. Iza TED talks stoji jedna izuzetno humanistička, gotovo utopistička ideja podcrtana prosvjetiteljskom misijom.



Hans Rosling, čovjek koji je učinio statistiku interesantnom, na jednom od TED talks
 

 

Insistiranje na inovacijama, do kojih se u stvarnom životu ne dolazi, predstavlja još jedan problem TED talks, kojeg su u polušali kritičari TED-a nazvali „placebo inovacije“. Ipak, treba imati na umu da su gomile ideja koje se prezentiraju na ovim talks još daleko od materijalizacije, ali taj utopizam nove ideje nije razlog da joj okrećemo leđa – razgovarati o budućnosti je zapravo prihvatljiv, „politički korektan“ način razgovaranja o sadašnjosti. Iza svih high-tech ideja o kojima se priča na ovim konferecijama stoji bol ovog sadašnjeg trenutka i želja da taj bol nestane u budućnosti, da ga buduće generacije ne osjete.

Međutim, ne treba zaboraviti ni potpune fule TED-a: 2014. tu je govorila i Elizabeth Holmes, CEO kompanije Theranos, koju su tada predstavljali kao novog Steva Jobsa, a zapravo je prevarila niz investitora nudeći ublehu – test krvi koji ne postoji i nije ga moguće razviti.
 

Također, TED je udario temelje i trendu koji će brzo postati iritantan i isprazan: tzv. “motivacioni govori”. Ubrzo je postala samo bitna forma govora, njegova vibrantnost, dok je sadržina gurnuta u drugi plan. TED je ponekad senzacionalistički i pati od površnosti i praznine. Ipak, neke od najboljih edukativnih animacija iz oblasti nauke i istorije (TED-ed) koje možete naći na internetu, pripadaju TED-u. Ponekad šupljiranja uspiju isplatiti i pravu stvar. 


Elizabeth Holmes drži TED talk 2014.
 
 

Osim humanističke ideje, iza TED talks stoji još jedna stvar – jaka marketinška mašina. Zato su ova predavanje veoma posjećena i praćena u online formi. Ova predavanja se reklamiraju i stvar je prestiža posjetiti ih. I tu također ima zrnce elitizma, naravno, ali TED talks nikada ne bi sebi priuštio blamažu da dovedu govornika, a da u sali ispred govornika bude dvoje ili troje ljudi.
 
Kada se kod nas organizuju predavanja, ne postoji marketing, najava govornika prije dešavanja. Ne postoji nikakvo upoznavanje javnosti sa tim o čemu bi mogli slušati na predavanju, a naslovi predavanju često budu neuzbudljivi i neobećavajući. Kada se kod nas organiziraju pseudo (wannabe) TED talks, u slučaju poluprazne i više nego poluprazne dvorane organizatori govornicima ukazuju na to da trebaju biti profesionalni i održati predavanje pred jednim čovjekom kao da drže pred stotinu ljudi.
 
Dakle, nepopularnost popularnih predavanja kod nas nije samo do publike – ljudi traže sadržaje, ali ih ne mogu naći izgubljeni u džungli white noise informacija. Ljudi su poučeni stereotipima, te očekuju da će govor jednog čovjeka o nečemu biti vrlo nezanimljiv jer se niko u organizaciji predavanja ne udostoji da publici „baci kosku“, mamac kako bi ih zainteresirao za nekog govornika. Nigdje nema slika, kratkih džinglova ili isječaka (video i li tekstualnih) koji bi publiku mogli zaintrigirati. Kod nas se marketing ovakvih događaja ili prepušta samim govornicima ili predavanja ostaju strogo interni događaji unutar neke institucije – kao što su fakulteti.
 
Zapravo, postaje jasno da elitizam, placebo inovacije i prekomjerna simplifikacija naučno-tehnoloških koncepata u TED talks predstavljaju manji problem od nepostojanja ovakvih slobodnih i otvorenih predavanja. Kod ovakvih predavanja sve igra vrlo bitnu ulogu – odabir predavanja i predavačev odabir teme, stil izlaganja, ambijent, tehnička opremljenost mjesta gdje se talk održava, svjetlost, datum, doba godine, marketing –  postojanje mnogo ovih parametara koji imaju utjecaj na uspjeh često zakamuflira činjenicu da je sadržaj najbitniji. Ipak, uprkos tome što TED pokazuje mane i problematičnost koncepta onako kako je sad postavljen, naravno da je bolje imati ovakav sistem, da ne kažemo „seriju evenata“ (ironiziram termin event, koji je sad nezasluženo postao pomodan) nego ga nemati.
 
 
Trebamo vjerovati u ideje poboljšanja društva, u obrazovanje, u pobošanje i formalnog i neformalnog obrazovanja. Jer, ako dignemo ruke od toga, izgubimo vjeru u te ideale, našim potomcima ne preostaje zaista ništa drugo nego da se bore na takmičenjima grandova, parova, zadruga, velikihbratova i survajvora.