Radeći tekst za o neandertalcima, upitala sam dr. Ivora Jankovića sa Instituta za antropologiju u Zagrebu da mi objasni kako danas treba posmatrati ove homine – kao vrstu, kako smo mi učili na fakutetu, ili kao podvrstu naše vrste, kako se sve ćešće spominje u naučnim krugovima. Pitanje taksonomske pripadnosti neandertalaca je kompleksno, ali sekvencioniranje genoma neandertalaca i veliki pomaci u genetičkoj antropologiji, posebno radovi dr Svante Pääboa i tima oko njega te niz prethodnih radova antropologa poput Freda H. Smitha, Erika Trinkausa i Guntera Bräuera pružaju drugačiju sliku neandertalaca.
Neandertalci su izazivali pažnju znanstvenika, ali i javnosti još od vremena kad su po prvi puta prepoznati njihovi kosturni ostaci, još davne 1856. godine, na nalazištu Kleine Feldhofer Grotte u dolini Neander (prema kojoj su i dobili ime). U to doba znanost još nije imala striktna pravila oko imenovanja vrsta i svaki nalaz moglo se nazvati prema slobodnoj volji istraživača.
Na primjer, sve do 1950. godine kada je u sistematiku hominina uveden kakav-takav red, u literaturi se moglo naći  više desetaka različitih vrsta – na simpoziju u Cold Spring Harbouru poznati biolog Ernst Mayr argumentirano je ukazao da je sve moguće svrstati unutar samo dva roda – Australopithecus i Homo, te unutar samo par vrsta.
Naravno, zahvaljujući brojnim kasnijim, a posebice novijim otkrićima ljudskih predaka danas je ta taksonomija nešto proširena, no postavljena su jasna i strožija pravila u imenovanju novih taksona.
“Što se tiče neandertalaca, prvi koji je njima dodijelio znanstveno ime (Homo neanderthalensis), William King i to godine 1864.  Tako da debata o tome da li se radi o zasebnoj vrsti, ili pak podvrsti naše (Homo sapiens neanderthalensis) traje već više od 150 godina. No, slijedeći pravila biološke struke, posebice biološke nomenklature, koja regulira imenovanje novih vrsta, rodova i drugih taksonomskih razina, danas da bi argumentirali taksonomski status moramo pokazati po čemu i koliko je određen takson različit od drugog i time opravdali odluku o novom statusu. Da pojednostavnim, ukoliko prihvaćamo tzv. biološku definiciju vrste (koju je predložio uravo Ernst Mayr), vrsta se može definirati na temelju reproduktivne sposobnosti – pripadnici iste vrste mogu imati plodno potomstvo”, kaže dr. Janković
Naravno, ako govorimo o populacijama daleke prošlosti, reprodukciju nije moguće promatrati u realnom vremenu, te su naši zaključci biti temeljeni prvenstveno na temelju morfologije, odnosno anatomskih odlika fosilnih nalaza. Tako je dio znanstvenika smatrao da je moguće pratiti određen kontinuitet od neandertalaca do tzv. anatomski modernih ljudi (dakle naše vrste) i na temelju toga neandertalce smatrao podvrstom (Homo sapiens neanderthalensis). Drugi su pak, ukazivali na naglašene razlike u određenim elementima agrađe i smatrali da su neandertalci izumrla grana koja nije pridonijela kasnijim, modenim ljudima. Naravno ti znanstvenici smatrali su ih zasebnom vrstom (Homo neanderthalensis).
Shodno tome, u antropološkoj literaturi nalazimo tri glavna modela podrijetla anatomski modernih ljudi (dakle nas samih).

1. Model recentnog porijekla

Prema tzv. modelu “Iz Afrike”, odnosno Modelu recentnog porijekla (engl. Recent African Origin, ili Out of Africa), anatomski moderni ljudi svoju evoluciju doživljavaju na afričkom tlu (začeci moderne anatomije vidljivi su u razdoblju između 300 i 200 000 godina prije sadašnjosti) te nakon što se šire na druge kontinente (prvo Aziju, počevši oko 100 000 godina prije sadašnjosti, a zatim i Europu, počevši prije 40-ak tisuća godina), u potpunosti i bez miješanja zamjenjuju starosjedilačke skupine (poput neandertalaca, denisovanaca i dr.).

2. Model multiregionalnog kontinuiteta

Suprotno tome imamo tzv. Model multiregionalnog kontinuiteta (engl. Multiregional model) prema kojemu su još od ranijeg vremena kad su ljudi napustili Afriku (ne radi se o anatomski modernim ljudima, već o ranijim homininima koje većina stručnjaka naziva Homo erectus) prije skoro 2 milijuna godina, postoji dovoljan kontakt i miješanje ljudi između i unutar geografskih regija koji uzrokuje da evolucija na svim prostorima ide u istom smjeru (dakle putem evolucije anatomski modernih ljudi).

3. Asimilacijski model

Treći model naziva se Asimilacijski model (engl. Assimilation model) i slaže se s modelom Out of Africa da začetke anatomski moderne morfologije (i time evolucije naše vrste) nalazimo u Africi ranije nego na drugim prostorima. No ne slaže se s time da nakon širenja na druge prostore anatomski moderni ljudi (Homo sapiens sapiens) u potpunosti zamjenjuju starosjedioce. Asimilacijski model pretpostavlja da se nove populacije miješaju sa starijima i time možemo pratiti kontinuitet, odnosno njihovu asimilaciju u novopridošle populacije.

Naravno, do vremena kada smo raspolagali s rezultatima genetičkih i posebice genomskih istraživanja, već samo fosilnom i arheološkom građom, bilo je teško uvjeriti dio znanstvenika da su neadertalci mogli pridonijeti genomu kasnijih populacija. No, počevši od godine 2010. i prve publikacije kompletnog genoma neandertalca (Svante Pääbo i njegov tim), dakle ne samo mitohondrijskih sekvenci, naš uvid u prošlost puno je detaljniji. Od tada su genetičari uspješno izolorali niz genomskih sekvenci, ne samo neandertalaca, već i anatomski moderih ljudi gornjeg paleolitika, kao i drugih nalaza, poput denisovanaca koji su obitavali u dijelu Azije.

Na temelju tih istraživanja danas je vidljivo da su se anatomski moderni pridošlice, nakon što napuštaju svoju afričku pradomovinu, miješali s ljudima koje su zatekli na novim prostorima (pa tako i neandertalcima i denisovancima) i time je njihovo genetičko naslijeđe uključeno i u genom suvremenih ljudskih skupina (pojednostavljeno, većina nas u sebi ima 1-3 % genetičkog naslijeđa neandertalaca, a ljudi na prostoru gdje su živjeli tzv. denisovanci preuzeli su pak njihovo naslijeđe). Nadalje, valja naglasiti da govorimo o nekom prosjeku (dakle Vi ili ja naslijedili smo 1-3% naslijeđa neandertalaca), no ako promatramo sve nas koji u sebi nosimo neandertalske gene, onda je na populacijskoj razini do danas sačuvano gotovo 50% naslijeđa direktno od neandertalaca. To je dokaz da miješanje nije bilo toliko rijetko i iznimka, kao što neki znanstvenici pretpostavljaju. Danas je nemoguće prepoznati neandertalce među nama na temelju njihove anatomske građe, no svi smo mi (govorimo o stanovnicima Eurazije), dijelom neandertalci.

“Na temelju svega izrečenog, mislim da je neandertalce najbolje smatrati podvrstom naše vrste (Homo sapiens neandertalensis), a ne zasebnom vrstom (Homo neanderthalensis). Rezultate genetičkih i genomskih proučavanja arhaičnih populacija treba pozdraviti s oduševljenjem, jer ono što naučimo može imati velik odjek u razumijevanju ne samo naše evolucije i genealogije, već i razvoja mnogih bolesti i predispozicija za njih, te na kraju imati važnu ulogu u prevenciji i direktno poboljšanju naših života”, istakao je dr. Ivor Janković.