Tomislav Cvitanušić: fiziologija ljudskog tijela na “krovu svijeta”

Da li ste se ikad pitali kakav je utjecaj penjanja na zaista velike nadmorske visine na tijelo? Apstraktno poimamo da je to jedan veliki napor, ali ne možemo shvatiti koliki je to stres za organizam dok ne shvatimo fiziološke procese koji se tada dešavaju, zašto se dešavaju… ili dok se sami ne popnemo. Pokušaćemo objasniti šta se tada događa tijelu, a u tome smo se i nekome obratili za pomoć – našem Ironmanu, alpinisti Tomislavu Cvitanušiću, koji je 2023. osvojio Mount Everest.

Fiziologija na velikim nadmorskim visinama predstavlja izazov za ljudski organizam, posebno kada se radi o ekstremnim visinama kao što je planina Mt. Everest. Jedan od ključnih momenata u svemu tome jeste aklimatizacija, odnosno prilagođavanje tijela na ove nove uslove, koji su za organizam većine ljudi enigma. Samo manji broj ljudi – autohtonih stanovnika visokih planinskih regiona, poput Anda i Himalaja, ima prirođene sisteme aklimatizacije.

Na velikim nadmorskim visinama, atmosferski pritisak te parcijalni pritisak kisika značajno opadaju. U prevodu – to  rezultuje nižim sadržajem kisika u zraku. Na nivou mora, barometarski pritisak iznosi 760 milimetara živinog stuba (mmHg). Na visini od 3000 m iznosi podnošljivih 523 mmHg. Na Mt Everestu, na visini od oko 8848 m, pritisak iznosi svega oko 250 – 300mmHg. Na nivou mora, parcijalni pritisak kisika, kojeg u atmosferi ima oko 21% iznosi oko 159 mmHg. Na Mt Everestu, parcijalni pritisak kisika iznosi oko 50 mmHg.

Ako ste se umorili od ovih podataka i preskočili ovaj dio teksta – na vrhu Mt Everesta ima jako malo kisika, i to otežava uspon i povratak. Da, ali alpinisti koji tamo idu imaju boce s kisikom i šta je tu problem? Pa, problem je što ne možete ponijeti beskonačno mnogo boca s kisikom, skupe su, i ne možete ih puno nositi. Zato oni koji osvajaju vrh ove planine moraju kalkulisati, štedjeti kisik, probati ga što manje koristiti i ostaviti dovoljno kisika za povratak u kamp.

Pri svemu tome, javlja se jedan neugodan fenomen poznat kao hipoksija, a pluća su prvi organi koji su izloženi ovom izazovu. Kako bi kompenziralo manjak kisika, tijelo počinje ubrzano disati, povećavajući unos zraka i poboljšavajući opskrbu tijela kisikom. No, ovo je samo početak fizioloških promjena.

Smanjenje atmosferskog pritiska utječe i na razinu kisika u krvi. Na višim nadmorskim visinama, tijelo proizvodi više crvenih krvnih stanica kako bi poboljšalo transport kisika do tkiva. Ova prilagodba ima ključnu ulogu u održavanju adekvatne opskrbe kisikom i funkcionalnosti vitalnih organa.

Aklimatizacija

Međutim, najveći izazov je aklimatizacija, proces prilagodbe organizma na ekstremne uvjete. Penjači na Mt. Everestu često prolaze kroz postupak postupne aklimatizacije kako bi smanjili rizik od visinske bolesti. Tokom ovog procesa, tijelo se postupno prilagođava promjenama u atmosferskom tlaku. Penjači se penju na određene visine, a zatim se vraćaju na niže nadmorske visine kako bi tijelo imalo vremena prilagoditi se promjenama.

Jedan od ključnih faktora u aklimatizaciji je i povećana proizvodnja eritropoetina, hormona koji potiče stvaranje crvenih krvnih stanica. Ovaj proces pomaže u održavanju optimalne razine kisika u krvi. Tijelo također povećava protok krvi kako bi poboljšalo opskrbu organa, posebno mozga, kisikom.

„Aklimatizacija je proces učenja, aklimatizacija je proces kojim mi navikavamo tijelo da razumije u kakvom se okruženju nalazi i da fiziološki možemo odgovoriti tom smanjenom procentu kisika koji se nalazi u zraku koji udišemo. Aklimatizacija je ustvari davanje šanse tijelu da se tijelo navikne na novonastalu situaciju“, priča za Nauka govori Tomislav Cvitanušić.

Trajanje aklimatizacije na velikim nadmorskim visinama, poput planina kao što je Mount Everest, varira među pojedincima, ali postoji neki okvir. Aklimatizacija obično traje nekoliko dana do nekoliko sedmica, ovisno o brzini prilagodbe svakog pojedinca na promjene u atmosferskom pritisku, razini kisika i drugim uslovima na velikim nadmorskim visinama.

Kada planinari ili istraživači prvi put stignu na visine, obično će provesti nekoliko dana na nižim visinama kako bi tijelo počelo prilagođavati se promjenama. Zatim, postupno će se penjati na više nadmorske visine tokom razdoblja od nekoliko sedmica, s periodima odmora na većim visinama kako bi se tijelo prilagodilo novim uvjetima.

Postoje i strategije kao što je „climb high, sleep low” (penji se visoko, spavaj nisko), gdje se planinari danju penju na više nadmorske visine kako bi tijelo osjetilo niži pritisak i manji unos kisika, a noću se spuštaju na niže nadmorske visine kako bi spavali u boljim uslovima.

„Sami procesi aklimatizacije su takvi da otiđeš na više, provedeš jedno vrijeme na višem – kratko vrijeme pa se onda vrati na spavanje na niže da bi tijelo shvatilo šta se dešava gore. Obično se napravi dan-dva između pauze pa se onda opet ode gore na više“, dodaje Cvitanušić.

U konačnici, brzina aklimatizacije ovisi o genetičkim faktorima, prethodnom iskustvu na visinama, te fizičkoj spremnosti pojedinca. Važno je napomenuti da brza aklimatizacija može smanjiti rizik od visinskih bolesti, poput visinskog edema ili visinskog bronhitisa, koji se mogu pojaviti kada tijelo nije adekvatno prilagođeno smanjenom pritisku i razini kisika na velikim nadmorskim visinama.

 

Aklimatizacija je individualna, ali neki to ipak rade bolje – urođena aklimatizacija

„Ako recimo uzmemo 10 ljudi, uzmemo uzorak od 10 penjača i muških i ženskih, svi će se oni aklimatizovati, odnosno kada bi im uradili neke testove ili nalaze dobili bi od svih drugačije rezultate jer to je stvar koja je individualna. A individualnost dolazi iz mogućnosti tijela da funkcionira sa smanjenim kisikom u zraku. Recimo kod Šerpa je to, to je dokazano. I mislim da kod Šerpa je to na ćelijskom nivou jer oni su, oni se rađaju na toj visini, oni borave na toj visini i jednostavno oni su otporni na taj manjak kisika, otporniji nego zapadnjaci“, dodao je Cvitanušić.

I zaista je tako – autohtoni narodi koji naseljavaju visoke planinske lance imaju određene fiziološke prilagodbe tim uslovima i ekosistemima, koje mi nemamo. Šerpasi, narod koji živi u planinskim područjima Nepala, i stanovnici Anda, planinskog lanca koji prolazi kroz Južnu Ameriku, razvili su brojne fiziološke adaptacije kako bi se uspješno nosili s ekstremnim uvjetima velikih nadmorskih visina, uključujući i prirodnu prilagodljivost na hipoksiju (smanjenje razine kisika).

• Povećana proizvodnja crvenih krvnih stanica: Šerpasi i stanovnici Anda, kao i životinje koje žive na takvim visinama poput ljama i alpaka, imaju tendenciju proizvoditi više crvenih krvnih stanica u poređenju s ljudima koji žive na nižim nadmorskim visinama. Ova adaptacija pomaže u poboljšanju transporta kisika u tijelu i održava adekvatnu opskrbu tkiva i organa.
• Povećana razina hemoglobina: hemoglobin je protein u crvenim krvnim zrncima – eritrocitima, koji vezuje kisik. Šerpasi i ljudi u Andima često imaju povećane razine hemoglobina, što doprinosi sposobnosti vezivanja i transporta kisika u uvjetima smanjene dostupnosti kisika na visokim nadmorskim visinama. I da – eritrocite baš trebamo zvati „crvena krvna zrnca“ a ne ćelije/stanice jer nemaju jedro.
• Veći kapacitet pluća: Neki istraživači sugerišu da Šerpasi imaju veći kapacitet pluća u poređenju s ljudima koji žive na nižim nadmorskim visinama. To omogućuje učinkovitije uzimanje kisika iz zraka. Imaju povećan grudni koš, a veličina tijela je smanjena. Povećano im je i srce, i to naročito desna strana, što obezbjeđuje visok pritisak u plućnoj arteriji i omogućava pumpanje krvi kroz proširen sistem plućnih kapilara.
• Genetičke adaptacije: Postoje genetičke razlike između populacija koje žive na velikim nadmorskim visinama i onih koje žive na nižim nadmorskim visinama. Ove genetičke razlike mogu igrati ključnu ulogu u fiziološkim adaptacijama koje su se razvile tokom generacija. Recimo kod stanovnika Tibeta[1] i Šerpasa[2] uočena je veća pojavnost mutacija na EPAS1 i EGLN1 Istraživanje provedeno 2014. godine ukazuje da bi mutirani gen EPAS1 mogao biti naslijeđen od arhaičnih hominida, Denisovanaca[3]. EPAS1 i EGLN1 definitivno su glavni geni za jedinstvene prilagodljive osobine. EPAS1 povećava ekspresiju gena koji potiču proizvodnju crvenih krvnih stanica i hemoglobina kako bi poboljšao kapacitet krvi za prijenos kisika. EPAS1 je posebno važan u regulaciji proizvodnje eritropoetina (EPO), hormona koji potiče stvaranje crvenih krvnih stanica u koštanoj srži. EGLN1 reguliše odgovor tijela na hipoksiju i odgovoran je za veći aerobni kapacitet[4].
• Mitohondrije i ćelijski oksidativni enzimski sistemi su zastupljeniji kod organizama koji se rode na visinama iznad 4000 metara.

 

„Šerpasi se jako dobro snalaze na toj visini. Oni su prije, u prijašnja vremena služili tamo da fizički pomažu penjačima koji su dolazili sa zapada, da nose teret. Vremenom su se prilagodili, naučili su alpinističke tehnike i postali su dobri penjači. I sada na kraju se došlo do toga da oni ustvari postavljaju fiksnu užad koja se nalazi na Everestu na šta se oni koji idu na uspon osiguraju da ne bi pali u pukotine ledničke, okliznuli se itd. Uglavnom ima dosta te fiksne užadi, gore na zadnjem dijelu čak je tri kilometra fiksne užadi iz Kampa C4“, ispričao je Cvitanušić.

Važno je napomenuti da ove fiziološke adaptacije ne čine ljude potpuno imunima na izazove visinskih bolesti, ali značajno smanjuju rizik od problema povezanih s niskim pritiskom i smanjenim unosom kisika na velikim nadmorskim visinama.

Kad se penje na Everest rade se rotacije. Rotacija je termin kada se ide donekle provede se neko vrijeme pa se vrati u bazni kamp, onda odmara 3-4 dana.

„Prva rotacija se radi do kampa C1  koji je iznad baznog kampa, preko Khumbu ledopada, prenoći se, pa se vratiš nazad, pa odmoriš nekoliko dana. Onda se napravi druga rotacija: ide se do kampa C1 pa se prođe do kampa C2, pa se onda u kampu C2 prenoći, eventualno ako se čovjek dobro osjeća dotakne, ima ta jedna Lhotse Face, ta jedna strana kojom se ide prema kampu C3. Dotakne doslovno taj Lhotse Face, to je nekih 300 metara iznad C2, pa se onda vrati u C2, prespava, pa se onda ponovo vrati u bazni kamp. Prije završnog uspona penjači dostignu visinu negdje oko 7000 metara, ide se na 8800 ali tih 8800 je ‘bok, juriš i nazad, bjež’mo’. I to se radi pod kisikom. Znači kisik se uključuje između kampa C2 i C3, oko 7000 plus-minus metara nadmorske visine. Neko ga stavi na 6800, 6700 neko na 7200 zavisi kako se ko osjeća, koliko hoće da štedi, koliko hoće da riskira, koliko ima boca… Plan – to je taktika.“, ispričao nam je Tomislav Cvitanušić.

Taj „juriš gore“ je posebno zanimljiv.

„Sedlo je na 8000, to je mjesto gdje se može odmoriti i prenoćiti. To se nalazi između Lhotse i Everesta i to sedlo se zove South Col. Kroz to sedlo ide se uz planinu i dolazi se na jedan balkon, zove se ‘balcony’ i tu počinje taj „ridge“ odnosno greben kojim se ide sve do Everesta i kad se ide tako s desne strane je Tibet ili Kina, s lijeve strane je Nepal. Na Everest se može doći iz više pravaca. Sjeverna stijena Everesta je trenutno zatvorena, Kinezi nisu dali dozvole, južna stijena je bila otvorena s Nepala. I postoji još penjanje, mislim da imaju još dva-tri smjera, ali jedan od poznatijih je taj zapadni greben što se jugoslovenska ekspedicija ’79 penjala. Nejc Zaplotnik, Slovenac je došao prvi na vrh. To je bilo čudo u tom svijetu i dan danas to nije ponovljeno jer bi to koštalo sada milion dolara minimalno, jer treba stotine nosača i jako je naporno.“, dodao je Tomislav.

Utjecaj hipoksije na organizam

„Kažu da na do 3000 metara nema fizioloških nikakvih promjena, do 3000 metara. Za Mont Blanc 4800 treba raditi aklimatizaciju. Uglavnom do 3000 teoretski nema promjena, mislim osim umora fizičkog jer hodaš uzbrdo, ali u smislu kisika i zadihanosti ne može doći do promjene fiziološki na tijelu do 3000 metara jer još uvijek ima dovoljno kisika i ne možeš ustvari upasti u promjenu“, objasnio je Tomislav Cvitanušić.

No postoje i fenomeni, poput italijanskog alpiniste Reinholda Messnera koji je prva osoba koja je osvojila Mt Everest bez kisika, 1978. godine,

Kako teku pripreme za ovakve podvige da se smanji rizik i pojača otpornost?

„E sada, to je što se tiče priprema, priprema je biti zdrav. Na ovim visinama boravak je više nekako mind game nego što je fizika jer je vrlo lako odustati. Ta povezanost mozga sa tijelom kada mozak šalje signal ‘halo zaustavi se, nije u redu!’, da li poslušati tada mozak ili ga staviti u stranu i nekakvim voljnim momentom proći kroz tu situaciju. A bitke se dobivaju ili gube u toj mind game. Fizika više-manje, svi su usporeni, svi su loši…“, govori o svom iskustvu Tomislav.

„Simptomi su uvijek isti na visini kada nedostaje kisika  – usporeno kretanje. Izuzetno je naporno učiniti bilo šta, – recimo zavezati pertle! Samo se spustiti i vezati pertle je naporno jer se zadišemo, a čim se zadišemo ne smijemo ući u neko hiperventiliranje. To se ne smije dogoditi jer jednostavno ne možeš dobiti dovoljno kisika i mora se stalno zadržati taj neki „heart rate“ na nekakvom dobrom nivou“,  rekao je Cvitanušić.

Uslovi tjeraju da alpinisti hiperventiliraju, zatim u organizmu se nakuplja više mliječne kiseline i sve je teže.

„Povećava se taj ‘breathing rate’ (op.a. brzina disanja) kako ga oni zovu i uglavnom uvijek su tu simptomi bolesti visine – usporenost, usporeno hodanje, izuzetno je teško obavljati bilo kakvu aktivnost. Bilo kakva nagla aktivnost, recimo poći 3 ili 4 koraka brzo uzbrdo ili nešto dolazi do zadihavanja i skoro do gubitka daha, onda treba vremena da se to sve povrati. Čovjek nema apetita a mora se jesti na silu“, kazao je Tomislav.

Ček, a zar nije logično da nam poraste apetit kako se penjemo? Tako je kada idemo na ove „normalne planine“.

„Apetita nema a bilo bi logično da se najedemo. Jer kad odemo na planinu do 3000 metara onda smo gladni. A ovo gore iznad 3-3,5 hiljade sa porastom visine apetit pada. A pošto je bazni kamp na visini od 5360 metara gdje se živi, to nije prirodno za nas zapadnjake, nije prirodno čak ni Šerpama ali oni su naviknuti i OK je“, primijetio je je Tomislav.

Tijelo na takvim visinama i pri takvim naporima doslovno počne jesti samo sebe, a osoba ne može nadoknaditi kalorijski deficit, jer nema apetita.

„Nešto se zavaravaš s visokoenergetskim pločicama, međutim dolazi do tog disbalansa potrošnje kalorija i unosa kalorija i samim tim dolazi do gubitka težine. Nakon što potrošimo količine glikogena, odnosno šećera, počinjemo koristiti masti odnosno energiju nam daju tada ketoni. Nakon što sve to iscrpimo kažu da tijelo počne jesti samo sebe. Izgubio sam bio skoro 15 kila. Vjerovatno je bilo i više ali nisam imao vagu u trenutku kada sam završio.“, kazao je Tomislav Cvitanušić.

 

Tomislav je na završnom usponu, kako sam kaže, nosio oko 4-5 kila, 6 maksimalno.

„Da se ubaci sa bocom vreća za spavanje, nešto malo hrane vrlo malo hrane, što pokazuje jednu interesantnu situaciju da ja sam za… mi smo stigli u kamp C4 oko 3 poslijepodne u ponedjeljak 15. maja i mi smo u tom šatoru proveli 26 sati do 5 poslijepodne u utorak jer je bio takav vjetar da nismo mogli da izađemo. I u takvoj situaciji ja sam vrlo malo jeo i pio. Prvo nemam apetita, nemam ni potrebe, nemaš ni fiziološke potrebe. Ljudi te pitaju „kako ideš na toalet?“. Ti apsolutno nemaš potrebe da ideš na toalet“, ispričao je.

Organizam se istovremeno stavlja u jedan specifični „mode“ – štedljivi „mode“ koji je vrlo zanimljiv i interesantan s aspekta fiziologije i nauke. Praktično resorbuje sve i jede sam sebe, u modu autofagije. Uglavnom više se priča o utjecaju takvih uslova na pluća, a manje na kompletan metabolizam. Ali cijelo tijelo je pogođeno tim stresom. Jedan od najvažnijih utjecaja hipoksije je opadanje mentalnih sposobnosti sa smanjivanjem prosuđivanja, pamćenja i sposobnosti izvođenja malih finih, motornih pokreta. Ako ste sat vremena na 4500 metara nadmorske visine, vaše sposobnost opadaju za 50%.

„Ja sam tu pojeo za tih 26 sati možda jedan Bounty i to jedva sam ga pojeo. A na usponu i nazad sam vrlo malo imao vode u termosici, tu i tamo neki gutljaj. Bio sam toliko fokusiran i pažnja mi je bila na tome da pravim sigurne korake da se negdje ne okliznem, da ne dovedem sebe u neko stanje koje bi stvorilo problem jer gore ti niko ne može pomoći. Ne možeš nazvati hitnu pomoć ‘hajde dođite po mene’, gore. Ako ti se šta dogodi – gotov si. I ti usput imaš na nekoliko mjesta gdje su mrtva tijela penjača, pa stoje neka čak po nekoliko godina. Zbog niskih temperatura ta su tijela sačuvana savršeno, isto kao u zamrzivaču. Ustvari hladnije je nego u zamrzivaču“, sjeća se Tomislav.

Nakon aklimatizacije slijedi završni uspon kad osim motivacije trebaš biti opet i zdrav, a spava se u hladnome i budi se u hladnome.

„Kod nas ljudi ovdje u Bosni kad operu kosu ne izlaze dva dana napolje, to je da se ne okrenu usta… Tako da tu uvijek postoji jedna mala doza straha da se ne razboliš, jer ako se razboliš izgubio si vrh. A izuzetno je skupo, uložio si pola života u taj san da bi te neka glupost, poput izvrnute noge zbog nepažnje na kamenu u baznom kampu ili neke temperature, prehlade zaustavila, to je malo igra sa živcima.“, priznao je.

„Smeta sve i ti imaš stalno kašalj u baznom kampu, to se zove „Khumbu cough“, odnosno kumbu kašalj. Kumbu kašalj se javlja kao posljedica isušenog zraka i hladnoće tokom noći kada spavaš. Ta hladnoća izaziva da se te alveole skupljaju i to je jako teško i svi kašljucaju stalno. I kaškljucanje je sasvim normalna stvar i pokušaš to ignorisati. Mada se čovjek zamisli šta je, jer to je kašalj bez ikakvog sadržaja, neproduktivni kašalj. Maska se stavlja sa kisikom u trenutku kada imaš problem da ideš uzbrdo, da se jako zadišeš, tad se stavlja maska. Maska se ne stavlja prije C2. Iznad C2, između C2 i C3 na toj jednoj strmini većina penjača tu stavlja masku sa smanjenim dotokom kisika jer s regulatorom se to smanjuje. S tim da se mora voditi računa, mislim ovo sada nije toliko naučno koliko je taktičko, logistički važno da treba imati rezervnu masku i rezervno crijevo jer šta ako smrzne? Jer to su nevjerovatni uslovi.“, dodao je Tomislav.

Hipoksija djeluje na organizam tako da se u aklimatizaciji povećava plućna ventilacija, dolazi do povećanja broja eritrocita i koncentracije hemoglobina, povećava se difizujski kapacitet za kisik kroz respiratornu membranu, povećava se broj kapilara, raste hematokrit, povećava se minutni volumen srca.

Taktiziranje oko kisika

Postoji kvaka oko kisika u bocama: ne možete ga ponijeti koliko vam je volja.

„Nemaš kamion boca da ga staviš na 5000 m pa da se zabavljaš. Možeš dobiti nekoliko boca, a te boce su skupe. Boca kisika je na Himalajima u svakoj ekspediciji uz dozvole uz agencijske troškove, to je strašno skupo. Ti dobiješ 7 do 8 boca kisika koje su uključene za završni uspon, a svaka dodatna boca je nekih 400 dolara, a opet na toj boci postoje regulatori koliko se to litara na sat pušta, koliki je kapacitet… Tako da se tu mora pametno i taktizirati oko količine kisika koju ćeš koristiti, šta se može ponijeti, nešto možeš ponijeti ti, nešto može ponijeti Šerpa, zatim maska… Onda ako je lošije vrijeme, što se nama dogodilo na putu C4 – to famozno južno sedlo: ti si pod kisikom i ne možeš izaći iz šatora i ti dišeš već kisik, hoćeš li potrošiti kisik? I šta ako potrošiš kisik?“, kazao nam je Tomislav.

Koliko ljudi strada? Kolika je uspješnost? Koliko je teško?

Do posljednjeg ažuriranja u januaru 2022. godine, 330 ljudi je izgubilo živote na Mt Everestu. Najveći dio smrtnih slučajeva na Everestu povezan je sa izazovima koje predstavlja visoka nadmorska visina, ekstremne vremenske prilike, fizički napori i druge opasnosti tokom uspona. Ove cifre uključuju smrti planinara, vodiča i drugih osoba koje su učestvovale u ekspedicijama na ovu visoku planinu.

„Ova godina je bila najgora od ’93. godine, statistički, 17 penjača je izgubilo život, 5 penjača se vodi kao nestalo. 607 penjača su preminuli u planinama, znači umrli su gore od posljedica raznoraznih, nekad je to „cardiac arrest“ – zastoj srca i ne mogu da ga objasne, nekad je to jednostavno gubitak svijesti koji je često kao rezultat moždanog edema ili dolazi do plućnog edema i iskašljavanja krvi… Ali to su sve stvari koje se mogu desiti svakome.“, ispričao je Cvitanušić

Procenat uspješnosti kod muškaraca je 62% a kod žena 64%, što je zanimljivo jer žene vode u uspješnosti za 2%.

Mali broj osoba koje se brzo popnu na veliku nadmorsku visinu može akutno da se razboli i umre ukoliko ne dobiju kisik. Bolest počinje nekoliko sati ili nekoliko dana po penjanju. Javlja se kao akutni edem mozga, usljed proširenja (vazodilatacije) cerebralnih krvnih sudova, što povećava kapilarni pritisak. Tako dolazi do isticanja tečnosti u moždana tkiva. Može se javiti i akutni edem pluća usljed grčenja plućnih arteriola.

„Ono što je zanimljivo je što je ustvari to ta „mind game“, treba izdržati u tim surovim uslovima i treba naći tu neku  motivaciju zašto ja to radim kako se motivisati i napraviti još jedan ekstra korak jer izuzetno je teško. Mislim, srce hoće da iskoči iz grudi, ne možeš da dišeš. Ta padina je… još je sreća pa se ide noću taj prvi dio, jer imaš čeonu lampu i sa čeonom lampom ja vidim 4-5 kvadrata ispred sebe, ja ne vidim planinu, ali kad se vraćam kad vidim kuda sam prošao, da se krene po danu to bi tako psihološki loše utjecalo na penjače“, iskreno je kazao Tomislav.

„To je beskrajna padina, ja bih se samo okrenuo. Nego noću ideš pa polako, pa kad dođeš… Jer naš uspon je trajao, mi smo krenuli negdje oko 6-7 poslijepodne i mi smo došli u 8:21 ujutro. Zora nas je sačekala na grebenu i onda smo mi u tom svjetlu… u zoru smo mi išli grebenom“, dodao je.

Temperatura gore je -20, -25, -30^oC, ali sa vjetrom taj „chill“ efekat je koji pravi problem. Na vrh se ne ide dok se ne otvori taj „weather window“ – vremenski prozor kada je moguće popeti vrh.

„I mi smo nakon 26 sati u šatoru iz baznog kampa, koji su s Katmanduom na vezi, dobili informaciju da će tu noć biti prihvatljivo za penjanje – da će biti blaži vjetar“, kazao je Tomislav, prisjećajući se.

 

 

„To je greben 9 kilometara i strašni su tu vjetrovi. Ako vjetrovi uminu i ako nema padavina onda je to ‘weather window’ i onda dolazi do situacije da svi kreću jer svi su slušali prognozu. Onda svi kreću i onda na nekom mjestu ima neko fiksno uže i ako neko ima problema, jer to je jako zamorno ići po tom fiksnom užetu i ako neko zaglavi na tom užetu ostali dole hiberniraju i čekaju ga da završi, a onda se slažu… I onda nastanu one fotke kada 30 penjača stoji u redu i čeka da neko ko je spor ili ko je manje brz, da tako kažem, ili manje sposoban, da završi s tim užetom jer ne može se objesiti na to uže. Nije to uže da kolone idu na njega, mora jedan po jedan čovjek. Tako da to je realna situacija. ‘Weather window’ ukaže se u sezoni jednom, dvaput, triput i „doviđenja prijatno“, tada popneš ili ne popneš i to je to“, ispričao je Tomislav Cvitanušić.

 

Tomislav Cvitanušić: Etnologija osvajanja Mt Everesta

Ima i ta priča, stalno se govori „ako te planina pusti“, „ako ti planina dozvoli“, onda ćeš je osvojiti. Nije čak ni sujevjerje nego je bukvalno tako. Ponekad vremenski uslovi baš taj dan finalnog uspona nisu dobri i mnogi se vrate da nisu ni dobili priliku. Postoji i obred koji se prolazi prije odlaska na vrh, Puđa ceremonija (Puja ceremony).

„Puđa je ceremonija u kojoj dođe Lama u sve timove i Šerpe bez toga ne idu u planinu jer oni planinu smatraju nekom vrstom božanstva. I oni se mole planini da ih planina pusti, da ih primi u svoje naručje da se vrate sigurni. I to je obavezno, puđa“, kazao je Tomislav Cvitanušić.

Puja je hinduistički obred koji se tradicionalno obavlja prije nego što planinari krenu na uspon na Mt. Everest. Ova ceremonija ima duhovni i kulturni značaj, a cilj joj je dobiti blagoslov od bogova i osigurati siguran uspon. Ovaj obred obično izvode šerpe, lokalni ljudi iz okoline Everesta koji imaju bogato iskustvo u planinarenju i često služe kao vodiči za planinare.

Puja ceremonija uključuje prinošenje molitvi, ponudu hrane, cvijeća i drugih simbola božanstava. Glavni cilj je dobiti blagoslov od bogova, naročito od Chomolungma (tibetansko ime za Everest), kako bi se osigurala sigurnost, sreća i uspjeh tokom planinarenja. Osim toga, obavljanje Puje ima i kulturni aspekt jer pokazuje poštovanje prema lokalnim duhovnim tradicijama i planinskom okruženju.

Ceremonija Puja obično se održava u baznom kampu na Everestu prije početka uspona. Ova tradicija je dio opšte prakse u mnogim planinskim zajednicama u Himalajima, gdje je poštovanje prirode i duhovnih sila često važan dio života i planinarenja.

 

 

Reference:

[1] Simonson TS, Yang Y, Huff CD, Yun H, Qin G, Witherspoon DJ, et al. (July 2010). “Genetic evidence for high-altitude adaptation in Tibet”

[2] Hanaoka M, Droma Y, Basnyat B, Ito M, Kobayashi N, Katsuyama Y, Kubo K, Ota M. Genetic variants in EPAS1 contribute to adaptation to high-altitude hypoxia in Sherpas. PLoS One. 2012;7(12):e50566. doi: 10.1371/journal.pone.0050566. Epub 2012 Dec 5. PMID: 23227185; PMCID: PMC3515610

[3] Huerta-Sánchez E, Jin X, Asan, Bianba Z, Peter BM, Vinckenbosch N, Liang Y, Yi X, He M, Somel M, Ni P, Wang B, Ou X, Huasang, Luosang J, Cuo ZX, Li K, Gao G, Yin Y, Wang W, Zhang X, Xu X, Yang H, Li Y, Wang J, Wang J, Nielsen R. Altitude adaptation in Tibetans caused by introgression of Denisovan-like DNA. Nature. 2014 Aug 14;512(7513):194-7. doi: 10.1038/nature13408. Epub 2014 Jul 2. PMID: 25043035; PMCID: PMC4134395.

[4] Brutsaert TD, Kiyamu M, Elias Revollendo G, Isherwood JL, Lee FS, Rivera-Ch M, Leon-Velarde F, Ghosh S, Bigham AW. Association of EGLN1 gene with high aerobic capacity of Peruvian Quechua at high altitude. Proc Natl Acad Sci U S A. 2019 Nov 26;116(48):24006-24011. doi: 10.1073/pnas.1906171116. Epub 2019 Nov 11. Erratum in: Proc Natl Acad Sci U S A. 2020 Feb 11;117(6):3339. PMID: 31712437; PMCID: PMC6883775.