U pariškom Muzeju vojske, Musée de l'Armée, udobno smještenom u velebnom zdanju Invalida (Les Invalides), u blizini grobnice Napoleona Bonaparte, otvorena je retrospektivna izložba francuskog Pokreta otpora. Sagovi koji su prostrti duž hodnika ove izložbe imaju upečatljivu električnu zelenu boju, pomalo neprirodnu, a istovremeno vrlo specifičnu, da ne možete da se ne zapitate zašto baš ta zelena nijansa.

Evo o kojoj je nijansi riječ:

 

Ali kada razgledate pažljivo eksponate, naći ćete dva zanimljiva ordena:

 

Radi se o Krstu/Križu oslobođenja (fr. Croix de la Libération), koji je jedino odlikovanje unutar prestižnog francuskog Ordena oslobođenja (Ordre de la Libération).  Ovaj orden je 16. novembra 1940. godine utemeljio general Charles de Gaulle kako bi nagradio pojedince, vojne jedinice i civilne zajednice koji su dali izuzetan doprinos oslobođenju Francuske i njenih kolonija tokom Drugog svjetskog rata. U hijerarhiji francuskih odlikovanja, ovo je drugo najviše nacionalno odlikovanje, odmah iza Legije časti.
Na staklu vitrine je detaljno opisana duboka simbolika ovog ordena:
  • ⬛ CRNA BOJA (Le Noir): Na rubovima trake simbolizira tugu i korotu za okupiranom i napaćenom domovinom.
  • 🟩 ZELENA BOJA (Le Vert): Dominantna boja na traci koja predstavlja nadu u konačnu pobjedu i oslobođenje.
  • 🗡️ MAČ / GLORIFIKOVANI MAČ (Le Glaive): Koji se nalazi u samoj srži bronzanog štita (efigije), simbolizira vojnu borbu i otpor.
  • ➕ LORENSKI KRIŽ (La Croix de Lorraine): Utisnut preko mača, predstavlja zvanični istorijski amblem i simbol Slobodne Francuske pod vodstvom De Gaullea.
  • 📜 LATINSKI MOTO (La devise en latin): Na poleđini ordena stoji ispisan moto „Patriam servando, victoriam tulit”, što u prevodu znači: „Služeći domovini, izvojevao je pobjedu”.

Zelena boja, ta posebna nijansa sagova nije slučajna, to je dio muzejskog koncepta izložbe, i radi se o o nijansi pariško zelena, le vert de Paris Mada na sagovima sigurno nije ta boja, ona je najjsličnija sintetičkoj boji otkrivenoj 1814. Sintetizirali su je njemački proizvođači boja Wilhelm Sattler i Friedrich Russ. Sadržala je arsen i bakar, po sastavu to je bakar (II) acetat triarsenite, i da, bila je otrovna, pa se koristila kao insekticid i sredstvo za ubijanje pacova, posebno u pariškoj kanalizaciji, ako smijemo da spomenemo ove nimalo romantične upotrebe. Baš je zbog te raširene upotrebe u Parizu i dobila ovo ime, koje danas smatramo romantičnim. Inače, prelazni metali poput bakra često imaju neku boju, i jedinjenja bakra obično variraju između zelenkastih i plavo-tirkiznih nijansi.

Ovo je i najpribližnija nijansa onoj na ordenima, mada se zapravo nikad ne navodi da je na ordenima ta nijansa. Kasnije verzije ovog ordena imale su nešto tamniju, topliju i mekšu zelenu, bližu maslinastoj. Boja na samom ordenu je zelena koja simbolizuje nadu i ponovno rađanje domovine, i za bojenje vrpce ordena nije korišten umjetnički pigment po kojem je Pariz bio poznat u 19. vijeku, no ima tu specifilnu nijansu žadzelene ili kako je drugi nazivaju, smaragdnozelena.

No, zbog svoje trajnosti i manje sklonosti mijenjanju nijanse, kao iz zbog neobičnog plavog podtona, umjetnici su ovu nijansu zelene voljeli. Van Gogh često nije potpisivao svoje slike, čak ni sa onim Vincent, ali je jako volio posvećivati autoportrete, uključujući i onaj bez uha, Paolu Gaugainu. Tako mu je posvetio i ovaj autoportret koji je zasićen upravo tom gusto nanesenom pariško zelenom:

 

Doba impresionizma i postimpresionizma bilo je doba umjetnika gladnih boja, nakon perioda u kojem su preovladavala zemljane boje, a žute, plave i zelene su se koristile škrto. Međutim, napredak u hemijskoj sintezi učinio je mnoge boje i nijanse dostupnijim, čak i po cijenu toksičnosti. Ovo je bila nijansa koju je volio upravo Cezanne i potvrđena je na njegovoj Košari voćem, a koristio ju je i Manet, recimo na La Musique aux Tuileries.

Nijansa je bila toliko popularna da se, sve sa arsenom u njoj, koristila za korice knjiga, za bojenje tekstila na koricama te za krajeve knjiga, kao i za printane ili ručno rađene ilustracije te za tapete.

The Poison Book Project (Projekt otrovnih knjiga) zajednička je inicijativa Muzeja, vrta i biblioteke Winterthur i Univerziteta Delaware, čiji je cilj identifikacija i katalogizacija knjiga koje sadrže otrovne materije, posebno arsen u pariško zelenoj.  Projekt je pokrenut 2019. godine, nakon što su uposlenice muzeja Winterthur, Melissa Tedone i Rosie Grayburn, u muzejskoj zbirci otkrile knjigu čije su korice bile obojene pigmentom koji sadrži arsen. Riječ je o pariško zelenoj boji, koja se u prošlosti koristila za ukrašavanje korica knjiga.

Otkriće je pokrenulo sistematično istraživanje starih knjižnih fondova. Do sada je potvrđeno da najmanje još 100 knjiga, pronađenih u bibliotekama širom svijeta, sadrži ovaj otrovni pigment. Zahvaljujući projektu, biblioteke mogu identificirati potencijalno opasne primjerke i poduzeti odgovarajuće mjere zaštite kako bi smanjile rizik od izlaganja otrovnim materijama za bibliotekare, istraživače i druge osobe koje dolaze u kontakt s knjigama.

Uzorci tapeta iz perioda 19. vijeka, sačuvani su u knjizi Shadows from the Walls of Death (Sjene sa zidova smrti) američkog ljekara Roberta C. Kedzieja., koja je poznata po tome što sadrži primjerke tapeta obojenih pigmentima na bazi arsena. Robert C. Kedzie objavio ju je kako bi upozorio javnost na zdravstvene rizike korištenja takvih tapeta u domovima.

Danas, srećom, jednake nijanse možemo postići bez otrovnih komponenti. Najvažnija zamjena pripada grupi ftalocijaninskih zelenih pigmenata. No, priča o pariško zelenoj,  priča je toksičnim svojstvima arsenskih spojeva, o javnom zdravlju i razvoj mjera sigurnosti stvari koje koristimo, ali i priča o zelenoj kao boji nade i boji toksičnoj za naciste.